26/04/2017

Obavještavamo članove i zainteresovane  da je 26.04.2017 u Podgorici održan radni sastanak sa predstavnicima  Ministarstva pomorstva i saobraćaja. Uz razmjenu mišljenja o stanju i unaprijeđenju  pomorstva u Crnoj Gori, predstavnicima ministarstva je uručen dokument koji predstavlja stanovište Unije Pomoraca Crne Gore po tom pitanju. Dogovoren je nastavak intenzivne medusobne saradnje.  Uručeni dokument:

POMORSTVO U CRNOJ GORI
Ocjena stanja, analize, komentari i prijedlozi – april 2017 godine

Ocjena stanja u crnogorskom pomorstvu

Uzimajući u obzir značaj pomorstva za Crnu Goru i sagledavajući trenutno stanje, nameće se nedvosmislen zaključak da ono nije na zadovoljavajućem nivou.
Ne postoji sinergija djelovanja svih učesnika u sistemu obrazovanja, obuke i sertifikacije pomoraca. Saradnja između državne administracije i ostalih aktera u tom pogledu nije zadovoljavajuća. Strukovna udruženja pomoraca su vrlo rijetko i nedovoljno uključena u proces donošenja odluka koje se tiču pomorstva u našoj zemlji.
Među pomorskim obrazovnim institucijama, centrima za obuku pomoraca, pa i u dijelu Administracije (pri čemu prvenstveno mislimo na stanje u Lučkim kapetanijama Bar i Kotor), postoji evidentna nezdrava kompetitivnost. Sukob njihovih često suprotstavljenih interesa šteti cijelom sistemu.
Mislimo da u dijelu Administracije nedostaje adekvatan kapacitet da bi se ostvarila kvalitetna kontrolna i regulatorna uloga. Angažovanje ovlaštene organizacije da vrši nadzor u ime države nije u cjelosti riješilo problem, iz razloga što taj nadzor nije proširen na cijeli sistem, već se sprovodi samo za pojedine njegove djelove.
Teškoće pri zapošljavanju pomoraca s malo iskustva, kao i pripravnika za pomorska zvanja su postale ogromne, ne samo kao posljedica krize u pomorstvu. Potrebno je ispitati mogućnosti, donijeti strategiju i uvesti mjere za ublažavanje ovog problema.

Analize i komentari

U dijelu koji se tiče ocjene stanja, pomenut je nedostatak sinergijskog djelovanja svih učesnika u sistemu obrazovanja, obuke i sertifikacije pomoraca. Ovo se mora promijeniti. Samo razumijevanje činjenice da je kvalitetan, kontrolisan i zaokružen sistem jedini garant uspjeha, može crnogorskom pomorstvu izboriti opstanak i prosperitet. Na tržištu pomorske radne snage mi smo zemlja emiter i to ćemo uvijek biti. Izloženost konkurenciji je velika i ne smijemo je potcijeniti. Kvalitet je imperativ.
Već je pomenuta nezdrava kompetitivnost, a usuđujemo se reći i određeni animozitet, koji postoji između pomorskih obrazovnih institucija, centara za obuku pomoraca, pa i u dijelu administracije kad su lučke kapetanije u pitanju. Kao posljedica toga, sukobljavaju se uski i parcijalni interesi, gubi se iz vida šira slika, ne gleda se na zajedničko dobro. Rezultat je porazan za sve učesnike u sistemu, i to po više osnova, što je činjenica koju ne treba osobito elaborirati. Čvrsto smo riješeni da se usprotivimo ovoj dugotrajnoj i za nas pomorce izuzetno štetnoj pojavi. Napominjemo da svoju obuku, kao i sertifikate koji to dokazuju, plaćamo po značajnim cijenama. Ne bježimo od toga, ali zahtijevamo da to što plaćamo ima kvalitet koji može izdržati bilo čiju provjeru. Trenutno ovo nije slučaj u potpunosti.
Događaji nas konstantno pretiču, često kasnimo u implementaciji međunarodnih pomorskih pravila koja smo dužni primijeniti, ili ta pravila primjenjujemo na potpuno neadekvatan način. S jedne strane improvizujemo i pokušavamo uhvatiti „prečice“ za usvajanje potrebnih standarda (u čemu naravno ne uspijevamo), a sa druge strane ta pravila nerijetko pooštravamo iznad nivoa propisanih konvencijama, na koji smo kao zemlja potpisnica obavezni. Ne vidimo valjan razlog za to. Uobičajeno opravdanje koje nam se nudi je da se time želi očuvati kvalitet obrazovanja, obuke i sertifikacije pomoraca. Odgovorno tvrdimo da ovo ne može biti kredibilan razlog, jer je pad kvaliteta obrazovanja i obuke pomoraca očigledan, i to kroz duži vremenski period. Mi smo u stanju da damo najbolju procjenu, jer neposredno radimo sa kadrovima koje ovakav manjkav sistem produkuje. Ne svojom krivicom, naše mlade kolege stignu na brod opremljeni sertifikatima koji potvrđuju njihovu osposobljenost za određena zvanja i stručne kompetencije u pomorstvu, a suočeni sa potrebom da to praktično i samostalno pokažu, ne uspijevaju u istom. Ovo je vrlo česta pojava i govori da naš sistem obrazovanja, obuke i sertifikacije pomoraca ne funkcioniše na dobar način. Zadovoljena je forma, ne i suština! Podleglo se lobiranju onih koji u tome vide svoj direktan finansijski interes -  da se kvantitet stavi ispred kvaliteta. Računica je prosta i mi je vidimo ovako: više obavezujućih kurseva za pomorce, više novca se naplaćuje! Cemu strožiji kriterijumi, ako ni minimum zahtijevanih ne ispunjavamo kako treba? Kome to koristi? Pomorcima sigurno ne.
Kako je obrazovanje i obuka pomoraca finansijski isplativ posao, po našem saznanju, svi učesnici ovog posla su krenuli u pravu ofanzivu da bi privukli što više potencijalnih klijenata (riječ klijent ovdje koristimo sa namjerom). Da bi se proširila baza, vrši se agresivna promocija i govori o atraktivnosti pomorskog posla, mogućnosti velike zarade i slično, uspostavlja se saradnja sa (dubioznim?) pomorskim školama u zemljama okruženja, tamo pokušavaju osnovati i centri za obuku pomoraca. Kako kontrolišemo čitav taj proces i da li je kvalitet osiguran? Lisabonska konvencija o načinu priznavanja diploma visokog obrazovanja stečenog u inostranstvu, a koju je naša zemlja prihvatila, propisuje da se to može uraditi na način da se provjeri i sa domaćim pravilima uporedi kompatibilnost programa po kome je ta diploma stečena. Koji je način na koji naš ENIC centar to radi, jesmo li sigurni da je to odrađeno na pravi način? Ne sporimo potrebu da imamo široku bazu visoko kvalifikovanih pomoraca, ali ako taj kvalitet nije osiguran, problem pri zapošljavanju tako masovno produkovanog kadra postaje još veći. Jedino kvalitet obezbjeđuje naš opstanak na izbirljivom međunarodnom tržištu pomorske radne snage.
Pomenuli smo neadekvatne kapacitete naše Administracije da vrši punu kontrolnu i regulatornu ulogu u procesu obrazovanja, obuke, sertifikacije i zapošljavanja pomoraca. Pozdravljamo prepoznavanje ovog problema od strane države i angažovanje klasifikacionog zavoda, članicu IACS-a da to radi umjesto nas. Ipak, smatramo da su ciljevi i njima data ovlašćenja isuviše usko postavljeni, te da ne mogu u potpunosti spriječiti ponavljanje grešaka iz prošlosti. Ako je kontrola cilj, ona mora biti potpuna i sveobuhvatna. Paralelno sa ovim, treba raditi na edukaciji i jačanju kapaciteta naše Administracije, kako bi se u potpunosti osposobili i u budućnosti preuzeli ovaj posao. Smatramo da strukovna udruženja pomoraca nijesu u dovoljnoj mjeri uključena u proces rasprave prilikom donošenja odluka o pitanjima pomorstva i u tom smislu nudimo našu saradnju i pomoć. Ako razgovaramo i blagovremeno sučelimo argumente, donesene odluke će biti boljeg kvaliteta i nadamo se, biti na korist svih učesnika u procesu.
Kao ilustraciju za gore pomenuto, dajemo nekoliko primjera pogrešnih odluka, koje su nanijele veliku štetu pomorcima:
1. Oko 500 pomoraca je prošlo kurseve 7.01 i 7.02 (za najviša zvanja u pomorstvu), ali nakon toga nijesu mogli dobiti Ovlašćenje, jer to tadašnji Pravilnik nije propisivao! Trebalo je ili promijeniti Pravilnik, ili spriječiti održavanje ovakvog kursa i dovođenje pomoraca u zabludu. Čitavih desetak godina je bilo potrebno da se to desi, i da sticanje najviših zvanja bude dozvoljeno i putem kurseva. Čak i tada, Pravilnik je predvidio dodatnu obuku u trajanju od 108, odnosno 250 časova za strojare, kako bi satnica bila prilagođena IMO modelu kursa. Pomorci su i to morali doplatiti, nakon što su desetak godina čekali da dobiju ovlašćenja po osnovu završenih kurseva.
2. Nosioci Ovlašćenja oficira odgovornog za bezbjednost broda (SSO), su bili primorani da idu na obuku i polaganje i za Ovlašćenje za pomorce kojima su dodijeljene bezbjednosne dužnosti, kao i za Ovlašćenje o postupcima u slučaju opasnosti za bezbjednost broda i podizanju svijesti o bezbjednosti na brodu (iako su zadnja dva, ovlašćenja nižeg reda u odnosu na SSO). Oba sertifikata nižeg reda su, po Konvenciji,  mogla biti izdavana i samo po osnovu dokazanog plovidbenog staža.
3. Uslovi za dobijanje Ovlašćenja za rad sa visokim naponom (radni nivo) su propisani tako da bez potrebe predviđaju obavezno pohađanje kursa za sve kandidate, iako STCW konvencija propisuje da se ovlašćenja ovog nivoa mogu izdavati i samo po osnovu dokazane navigacije na brodu koji je opremljen visokonaponskim uređajima (min 6 mjeseci u zadnjih 5 godina, ili 3 mjeseca u zadnjih godinu dana). Takođe, po trenutno važećem Pravilniku, obaveza posjedovanja Ovlašćenja za rad sa visokim naponom (na oba nivoa, radnom i rukovodećem) postoji za sve oficire stroja, bez obzira da li je, ili ne, njihov brod opremljen visokonaponskim uređajima. Umjesto toga, trebalo je predvidjeti da se u glavno ovlašćenje samo unese limitacija da ono nije validno za službu na brodu opremljenom visokonaponskim uređajima. Razlog je taj što ne plove svi pomorci na takvim brodovima, pa nijesu ni dužni posjedovati pomenuto ovlašćenje.
4. Sertifikat o pohađanju ECDIS kursa je morao biti ponovo izdat, uz plaćanje, iz razloga što nije specificirao broj odslušanih časova. Kod pojedinih centara za obuku pomoraca su čak prisilili kandidate da ponovo pohađaju kurs i plate punu cijenu, iako nije bila u pitanju greška pomoraca.
5. U Pravilnik o dobijanju ovlašćenja i zvanima pomoraca je u tzv. Integrisanu obnovu znanja uključena prva pomoć, kao i vođenje medicinske brige na brodu. Ni jedno ni drugo STCW konvencija ne propisuje kao obavezu.
6. U vezi ETO ovlašćenja (STCW regulacija III/6), u našem Pravilniku uveden je obavezan kurs od 345 časova i polaganje ispita. Traženo je da pomorci koje plove dugi niz godina završavaju četvrti stepen srednje stručne škole, i polože devet ispita, samo da bi mogli da nastave da rade poslove koje bez problema i na zadovoljstvo poslodavaca obavljaju svih tih godina. Ne shvatamo zašto je ovo urađeno, ako se zna da STCW konvencija propisuje da se smatra je kandidat za dobijanje ovog ovlašćenja (a koji je već plovio u tom svojstvu), ispunio kriterijum po pitanju obrazovanja i obuke ako ima 12 mjeseci dokazanog plovidbenog staža u zadnjih 5 godina.  Čak i za kandidate koji nijesu plovili, STCW konvencija predviđa da se neophodna znanja i vještine za ETO ovlašćenje smatraju usvojenim ako je kandidat završio program obuke i radioničkih vještina u trajanju od 12 mjeseci (od čega minimum 6 mjeseci službe na brodu), kao i ako ima najmanje 36 mjeseci navigacije i radioničkih vještina kombinovano (od čega 30 mjeseci mora biti u službi stroja).

Naveli smo samo nekoliko primjera donošenja pogrešnih odluka, direktno na štetu pomoraca, a ima ih još. Smatramo da su ove odluke donesene po zahtjevima pojedinih obrazovnih institucija i centara za obuku pomoraca, koji su ovakve uslove uspjeli da nametnu.

Za razliku od neopravdanog pooštravanja uslova za sticanje ovlašćenja kad su pomorci u pitanju, obuka članova ispitnih komisija je ispod svakog kriterijuma. Njihova obuka traje samo 35 časova, uz paradoksalnu činjenicu da je od toga svim međunarodnim konvencijama koje se tiču pomorstva (a ima ih priličan broj) posvećeno samo 7 časova obuke: 6 časova predavanja i jedan vježbe. Što se tiče instruktora praktične obuke, od predviđenih 60 časova obuke, za sticanje ovog zvanja Pravilnik propisuje samo dvočasovna predavanja vezana za STCW konvenciju, što je apsolutno nedovoljno, a druge konvencije se i ne pominju! Postavlja se pitanje na koji način se verifikuje da su članovi ispitnih komisija potpuno osposobljeni za posao koji obavljaju, ko to radi i na osnovu kojih (pisanih) kriterijuma? Da li su završili za to neophodne kurseve i posjeduju valjana odobrenja za posao koji obavljaju? Napominjemo da postoji IMO model kursa (6.09) koji se bavi ovom tematikom. Mora se uvesti reda i u ovom dijelu, na način da će biti ispoštovan minimum STCW zahtjeva. Članovi ispitnih komisija i predavači moraju to ispuniti i u formalnom smislu, što znači da moraju imati ovlašćenja izdata od za to odgovarajuće  institucije.

Mislimo da je neophodno unaprijediti sistem izdavanja pomorskih ovlašćenja u smislu da je ovlašćenje moguće dobiti u bilo kojoj lučkoj kapetaniji, bez obzira gdje je kandidat polagao ispit. Trenutni sistem je potpuno prevaziđen i vezan je za to gdje se dosije sa podacima o pomorcu nalazi. Tako većina naših pomoraca mora za obnovu ovlašćenja ići u obije lučke kapetanije. U eri moderne informatike, ovakav pristup nije prihvatljiv. Vjerujemo da je moguće uvezati podatke i izraditi takvo softversko rješenje koje bi omogućilo punu kontrolu i mogućnost izdavanja pomorskih ovlašćenja prema mjestu apliciranja, a ne držanja dosijea. Pitanje gdje će dosijei biti fizički smješteni, Kotor, Bar, ili možda Podgorica, manje je bitno i relativno lako rješivo.
Takođe, poučeni skorašnjim greškama prilikom štampanja obrazaca pomorskih ovlašćenja, treba primijeniti bolji sistem kontrole, kako bi one na vrijeme bile uočene.

Prijedlozi

Osnovati stalno radno-konsultativno tijelo, sačinjeno od svih učesnika u sistemu obrazovanja, obuke i sertifikacije pomoraca, državne administracije, kao i od predstavnika aktivnih pomorskih udruženja. Kao trenutno najbrojnije udruženje pomoraca, molimo da nam se da prilika da delegiramo više svojih predstavnika. Zadatak ovog radno-konsultativnog tijela je da kroz međusobnu razmjenu informacija i argumenata postiže sto širi konsenzus o daljim pravcima djelovanja po pitanju pomorstva u Crnoj Gori. Predlažemo da sastanci budu održavani u redovnim terminima (recimo jednom mjesečno, a u slučaju potrebe i češće).

Ući u proces izmjena i uskladiti crnogorski Pravilnik o vrstama zvanja i načinu sticanja ovlašćenja pomoraca sa zahtjevima STCW konvencije, na način da trenutno važeći oštriji uslovi od onih koji STCW konvencija propisuje budu eliminisani. Konkretni prijedlozi po pitanju izmjene Pravilnika su:
1. Iz Integrisane obuke maknuti Prvu pomoć i Vođenje medicinske brige na brodu, jer za to ne postoji obaveza po STCW konvenciji. Potreban broj časova integralne obuke svesti na nivo zahtijevan STCW konvencijom.
2. Za sticanje Ovlašćenja za rad sa visokim naponom (radni nivo), ukinuti obavezu obuke za onu kategoriju pomoraca koji mogu dokazati neophodan plovidbeni staž na brodu opremljenom visokonaponskim uređajima (na način propisan po STCW konvenciji). Takođe ukinuti i obavezu posjedovanja ovog ovlašćenja za pomorce koji ne plove na brodovima opremljenim visokonaponskim uređajima. Za ovu kategoriju pomoraca predvidjeti da im se u glavno ovlašćenje i u ovjeru ovlašćenja o osposobljenosti unese limitacija da takvo ovlašćenje nije validno za službu na brodovima opremljenim uređajima visokog napona (preko 1000V).
3. U vezi ETO-a, treba omogućiti dobijanje  ovlašćenja onim pomorcima koji ispunjavaju minimum kriterijuma koje STCW konvencija propisuje, (bez nametanje strožijih zahtjeva).
4. Izmijeniti član 3. Pravilnika, tako da se u njega uvrsti odredba po kojoj će se nosiocu ovlašćenja na višem (upravljačkom) nivou, na zahtjev izdati i svako ovlašćenje na nižem nivou, a čiji je program obuke sadržan u uslovima za sticanje ovlašćenja višeg reda.
5. U članu 67 i 68 Pravilnika, jasno navesti koje formalne uslove moraju zadovoljavati članovi ispitnih komisija i predavači, da bi vršili taj posao.
6. U Pravilnik implementirati dio STCW konvencije koji se tiče Polar Code-a.

U saradnji sa Ministarstvom prosvjete, ući u proces osavremenjivanja nastavnih planova i programa strukovnih škola koje obrazuju pomorski kadar. Cilj bi trebao biti da se kroz redovno školovanje prođe sva neophodna obuka za zvanje za koje se učenik (student) školuje, pri čemu mislimo na sve dodatne kurseve koje kandidat za pomorsko zvanje mora odslušati, (ili polagati), prije odlaska na brod. Time
bi se izbjegao ne mali trošak budućim pomorcima, u situaciji kada još nijesu počeli ploviti i nemaju sopstvene prihode.
Krenuti u izmjenu načina izdavanja pomorskih ovlašćenja, te  izraditi neophodno softversko rješenje koje će omogućiti da se ista mogu dobiti u bilo kojoj od lučkih kapetanija.
Učiniti javno dostupnim svim zainteresovanim stranama informaciju koje su to obrazovne institucije u oblasti pomorstva iz okruženja, čije diplome je moguće nostrifikovati u Crnoj Gori. Ispitati na osnovu kojih programa se te diplome izdaju i da li su isti kompatibilni sa programima obrazovnih institucija u Crnoj Gori. Ovo iz razloga što je neophodno nedvosmisleno utvrditi da li su crnogorski pomorci u eventualno neravnopravnom položaju.
U vezi IMSAS pregleda nacionalne legislative na koji smo kao zemlja članica IMO-a obavezni od 01.01.2016, (a tiče se kontrole implementacije SOLAS, STCW, MARPOL, COLREG, ICT-69 i LOAD LINE konvencija), napraviti hitan presjek stanja i uraditi akcioni plan kako bi svi zahtjevi bili ispoštovani i rezultat kontrole uspješan.
U vezi otežanog zapošljavanja crnogorskih kadeta i asistenata, animirati strane brodare da ukrcaju određeni broj ovih pomoraca. U tom smislu bi trebalo pregovarati i razmotriti mogućnost davanja povlašćenog statusa za brodare koji su ih voljni primiti na svoje brodove. Tu se u prvom redu misli na MSC putničku flotu, Royal Caribbean, kao i druge kompanije koje redovno dolaze u crnogorske luke. Povlašćeni tretman bi mogao podrazumijevati određeno smanjenje lučkih taksi i drugih dažbina, ili neki drugi vid kompenzacije za kompanije koje bi bile voljne da ostvare ovaj vid saradnje. Smatramo da bi preduzeća koja upravljaju lukama, kroz prihvatanje ovakvog aranžmana pokazala društvenu odgovornost i omogućila da određeni broj početnika dođe u priliku da pokrene svoju karijeru. Svakako, priliku dati prvenstveno onima koji su kroz školovanje pokazali najbolji uspjeh.